Vjetar nas došetao u nove snove,
tako lijepe, snažne, tako lažne...
uzimajuči nam sveti dah slobode,
kradući nam one poglede mazne.
Vrišti Tišina iskaće iz Kosmosa sama
parajući Platno bijelog Svemira,
sudara se sa našim energijama,
samo da se pradavna tuga stiša.
Nečiji ego skoro pa da propada
oslobađajuče vrišti kao vrana;
ovo se prvi put događa,
prvi put da se Ljubav rađa..
Drugi ego u zadržanoj tišini,
hoče baš sam sebe da osivi,
odupire se rođenoj Visini,
nepriznaje da ga ljubav divi.
Koja je to sljepota, zar ne znaju
da skriti se baš ništa ne može.
Kako ne prepoznaju tu iluziju?
Zar nenose jedno drugog izpod kože???
Jedan ego visoka je Gora,
drugi plava, duboka Voda.
Gora čeka da joj Voda počne teči prema gore,
Voda želi od Gore da siđe u nju u širne dole.
Gora mota oblake i šalje ljubavi poruke,
Voda od strasti diže svoje maglene ruke.
Ovo je baš telepatija, skrivena simpatija
potpuno odsustvo riječi, sama simbolika.
Gora zna, da Vodi treba kopno, da ga miluje
i Voda zna da Gori treba da zelenice u vis podiže.
Dal če Voda doći Gori, il če Gora siči Vodi?
Ako jedna od njih progovori može da se dogodi,
da njihova otvorena ljubav strah potpuno ogoli,
al za jednom, svaka na svojoj strani Boga moli.
Ovo je maskirana ego pjesma,
sa malo i sa puno smisla.
nekome široka, nekome tjesna
a za nas samo telepetska pisma.
Avtor: Ashana Jurič
28.06.2013